Prepjevati Monaldija kap po kap

Posljednju knjigu akademika Tonka Maroevića, istaknutog hrvatskog književnika, književnog kritičara, povjesničara umjetnosti, prevodioca, pjesnika i antologičara objavila je Matica hrvatska koncem lipnja ove godine samo mjesec i po prije njegove iznenadne smrti. Riječ je o knjizi: Miho Monaldi, Rime koju je Tonko Maroević priredio a koja sadržava i njegovih šezdesetak prepjeva Monaldijevih pjesama, kao i prepjeva Monaldijevih pjesničkih korespondenata, napisanih talijanskim jezikom, pretežito soneta. Zauzetost Monaldijem u Tonka Maroevića ima svoju višedecenijsku povijest. U 4. svesku časopisa Dubrovnik Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku objavio je još 1997. godine, uz izvornik, deset prepjeva Monaldijevih pjesama s talijanskog na hrvatski jezik, među ostalim upućenih glasovitim dubrovačkim adresatima poput sestara Julije i Nade Bona, Cvijete Zuzorićeve te žalobne pjesme posvećene smrti Marina Držića i Saba Bobalija Glušca. Godine 2008. u 3. svesku Dubrovnika izašli su Maroevićevi prepjevi Monaldijevih 26 soneta i dva madrigala ljubavnoga nadahnuća ispisanih po uzoru na Petrarcu na koga se pjesnik i izrijekom pozivlje.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Dvadeset godina kasnije, ponovno se vraća Monaldiju i u 1. svesku časopisa Dubrovnik za 2018. godinu objavljuje svoje prepjeve četrdesetak pjesama, u najvećem broju Monaldijevih, ali i pjesama Monaldijevih korespondenata nazivajući svoj priređivački i prepjevni uradak sonetnom prepiskom Miha Monaldija jer se najčešće radi o sonetima. Pretežiti dio Monaldijeve pjesničke produkcije pripada naime konvencionalnoj sonetističkoj komunikaciji, pisanoj konverzaciji ili iskazima žalovanja povodom smrti značajnih mu suvremenika.

Knjigu Miho Monaldi: Rime, Matica hrvatska, Zagreb 2020. priredio je Tonko Maroević s vlastitim prepjevima Monaldijevih stihova, kao i stihova drugih pjesnika koji se u toj knjizi nalaze, prema izvorniku objavljenom u Veneciji 1599. godine u tiskari Altobello Salicato: Rime del sign. Michele Monaldi. Alla molto illustre signora, la signora Fiore Zuzzeri Pescioni. Za tu knjigu zaslužan je Monaldijev nećak Marin Battitorre koji je sedam godina poslije ujakove smrti odlučio objaviti sve njegove sačuvane rukopise: Filozofske spise (Irene, ovvero della Bellezza, Irena ili o ljepoti, Dialogo dell’Havere, Dijalog o imovini i Compendio breve della Metafisica, Rasprava o metafizici) te pjesme skupljene pod naslovom Rime. Pet godina nakon prvotiska zahvalni nećak još jednom je kod istog nakladnika objavio Monaldijevu kumulativnu knjigu. Kad je mletački tiskar u Dubrovniku Carlo Antonio Occhi i treći put objavio Monaldijeve Rime 1783. godine, uz poeziju Saba Bobalija Glušca, doživio je razočarenje neuspjehom svoga nastojanja da se svojim prvim izdavačkim odabirom približi književnom ukusu Dubrovčana 18. stoljeća – i bankrot.

Prisno i duboko
upoznavanje Monaldija

Dubrovčani su bili ravnodušni prema ljubavnom kanconjeru i pjesničkom dopisivanju Monaldija i Bobalija Glušca. Opravdano je zapitati se što je pak Tonka Maroevića poslije nekoliko stoljeća tako snažno povezalo s pjesnikom Mihom Monaldijem, s tim predstavnikom Akademije složnijeh koji nikad ni riječi na hrvatskom jeziku zapisao nije, kojega su, istina, cijenili ugledni dubrovački književni suvremenici poput Nikole Nalješkovića, Mavra Vetranovića, Marina Držića, Saba Bobalija, Klementa i Dinka Ragnine, sestara Bona, Cvijete Zuzorić, Luka Sorga, Miha Menze, Nikole Vitova Gozze, dok su mu posmrtno čast iskazivali Dominko Zlatarić i Didak Pir, kao i istaknuti pjesnici s talijanske strane poput Benedetta Varchija i Annibalea Cara, premda Monaldi nije nikada ušao u niti jednu kolektivnu zbirku talijanskih pjesnika s druge strane Jadrana, dok stariji hrvatski književni povjesničari koji ga spominju drže njegove stihove pukim imitacijama te nezanimljivim i bezličnim ostvarenjima.

Zaslužna za prezentaciju filozofskih dijaloga i estetičke misli Miha Monaldija Ljerka Schiffler Premec također je bila prilično nesklona njegovu pjesništvu, ali je nakon čitanja Maroevićevih prvih prepjeva Monaldija donekle ublažila svoju strogu procjenu kazavši da iz Monaldijevih elegijsko-meditativnih stihova probija osjećaj renesansne vedrine i ljubavi za ljepotu zemaljskog života i prirode. Tonko Maroević smatrao je, a svoj stav je iznio u eseju koji je napisao kao predgovor prepjevima Monaldijevih Rima, da su preoštri sudovi njegovih kritičara i da se fenomen petrarkizma, sa svojim normama, standardima, oblicima i konvencionalnim figurama kojima se utjecao i Monaldi ne bi smio iščitavati samo kao monotona retorika bez snage doživljaja i izvornog osjećaja. Nadalje Maroević utvrđuje u obranu autentičnosti i izražajnosti Monaldijeva izričaja da je petrarkistički model pisanja poezije kojim je ovladao Monaldi u skladu s vremenom u kojem je živio zahtijevao od pjesnika da se što više približi predlošku i da fenomen petrarkističkog poetskog stvaralaštva nije ni dopuštao razinu originalnosti koju danas poznajemo i zahtijevamo od pjesničkog djela. Monaldijev kanconijer, ističe Maroević, posvećen je velikim dijelom petrarkističkom kanonu uzvišene i nedostižne ljubavi koja je lišena strastvenosti, ali slavi ljepotu i ženstvenost. Žene kojima se obraća, među kojima su stvarne protagonistice kulturnog života u renesansnom Dubrovniku, poput Cvijete, Julije i Nade Bona te Irena, što bi moglo biti samo simboličko ime nepoznate nam Dubrovkinje, svjedoče o statusu žene u suvremenom mu dubrovačkom društvu, ali i potvrđuju da su te ženske osobnosti ranonovjekovnog Dubrovnika bile ne samo Monaldijevo nadahnuće, već da su i književno djelovale u svome gradu. Rime sadržavaju Monaldijev sonet posvećen Cvijeti Zuzorić koji je uputio talijanskom pjesniku Gianbattisti Boccabianci, uz Boccabiancinu repliku, također sonetom.

Maroević je pažljivo iščitavajući Monaldija i prepjevavajući njegove stihove sa sigurnošću utvrdio da su imali nemalo značenje u dubrovačkoj kulturnoj sredini njegova vremena (u kojoj je među svojim čitateljima imao i stroge kritičare). To mu je otkrila učestala kolegijalna razmjena soneta sa značajnim pjesničkim perima onodobnog Dubrovnika, kao i visoki standard njegova otmjenog izražavanja i korištenja retoričkih figura u poeziji koju je pisao. Prepjevavajući Monaldijeve stihove Maroević se s njima zbližuje u mjeri u kojoj u njima otkriva i ljupkost i harmoničnost, živost i stvaralačku lakoću. Nepogrešivo prepoznaje kad Monaldijevu poetiku nadvladava repertoar petrarkističkih misli i fraza a kad ga nadahnjuje radost i optimizam bivanja, realizam dubrovačkog renesansnog društva, njegov ladanjski život.

Slast za poeziju

Zašto onda, treba se upitati, postoji prilična razlika u mišljenju i ocjeni Monaldijeva stvaralaštva između Tonka Maroevića i njegovih starijih prethodnika, pa i nekolicine suvremenika, redom poznavatelja starijeg hrvatskog pjesništva koji su držali da Monaldi pjeva iz prazna i hladna srca, bez mašte, bez zanosa, suptilnosti. Prije svega zato što Monaldija nitko do njega nije tako prisno i tako duboko upoznao, ušao mu pod kožu, presreo mu misli, riječi i pojmove. Maroević je dugo i s puno mara proučavao Monaldijeve intelektualna, emocionalna i stvaralačka (pjesnička) zauzeća kap po kap i usputno prepjevavao njegovu poeziju cijeli niz godina doživljavajući je iz tih dotoka novih saznanja o pjesniku te iz vizura različitih razdoblja vlastitoga života, sve stih po stih. U taj posao ušao je, osim strasti zaljubljenika u hrvatsku književnost, poglavito poeziju koja je bila trajna sastavnica njegova bića tijekom cijelog života, s produbljenom talijanskom jezičnom kompetencijom koja je uključivala, pored izvrsnog poznavanja gramatičke strukture te vrsnog snalaženja na leksičkom i morfosintaktičnom planu talijanskoga jezika, i poznavanje semantičkih mehanizama talijanskoga jezika.

Pored toga, kao humanist, kao erudit Tonko Maroević je, uz izuzetno poznavanje hrvatske književne tradicije, bio neprikosnoveni autoritet za klasičnu kulturnu tradiciju i književnost, znalac talijanske kulture zaogrnute rimskom i latinskom umjetnošću i poviješću. Znao je kako se rađala zora Renesanse (De Sanctis), sve njezine alegorije, vizije, ekstaze, legende, mitove i misterije. Poznavao je izvrsno njezinu retoriku, njezine dosjetke i oštroumnost. Crpio je znanje iz toga svijeta, proširivao ga na Petrarkinu izvoru, osobito blizak bio mu je Petrarkin smisao za ljepotu oblika, ljepotu žene, ljepotu prirode, dostojanstvo i gipkost forme, harmoniju osjećaja i dojmova, Petrarkin ideal ljepote. Zato ne treba sumnjati u njegovu analizu Monaldijevih stihova, u točnost njegove opservacije i njegovu sposobnost prepoznavanja elegancije, dostojanstva i čistoće riječi od izvještačenih fraza, imitacije ili notorne udvornosti. Sve je to bilo ulog za dubinsko proučavanje i prepjevanje Monaldijevih stihova.

Uz to Maroević je sam bio dobar pjesnik, njegov je doživljaj svijeta bio oplemenjen fantazijom i iskrenim nadahnućem, a njegovo približavanje stvarnosti ispunjeno njezinim najsitnijim pojedinostima. Bio je vrstan versifikator i dobro se snalazio s metričkim stopama i njihovim načelima. Općepoznata je činjenica da je jezik poezije najteže prevoditi, odnosno prepjevavati i da to može uspješno učiniti samo onaj tko poeziju razumije, tko osjeća njezinu slast, tko u njoj uživa duhom i maštom, tko ima izgrađeni osjećaj za pjesničku formu što je životom i književnim i književnokritičarskim djelovanjem kontinuirano svjedočio Tonko Maroević. Osim jezične kompetencije i poetske senzibilnosti, potrebna je za taj zahtjevni posao ponajprije kreativnost, dakle sposobnost da se poetska senzacija jednako uspješno prenese u drugi jezik jer prepjevi, jednako kao i prijevodi književnih tekstova, predstavljaju sami po sebi autentičan vid umjetnosti (H. Bertens).

Maroevićev prepjev Monaldijevih cjelovitih Rima kreativna je reinterpretacija Monaldijeva izvornog pjesničkog djela koja je uzela u obzir sve estetske vrijednosti i izražajne komponente njegovih izvornih pjesama, poput osebujnog izbora riječi, figurativnog jezika, metafora, zvukova, poetskoga orkestra njezine metrike tako da je sada po prvi put možemo čitati na hrvatskom jeziku i doživljavati u njezinoj sadržajnoj i umjetničkoj punini. Maroević je bio zadovoljan svojim učinkom prenošenja Monaldijevih stihova iz talijanskog u hrvatski jezik naglasivši vrlo iskreno u uvodnoj studiji da mu je posao bitno olakšala i pojednostavnila povremena Monaldijeva stereotipnost. Slabosti se mogu osjetiti, istaknuo je, samo na mjestima na kojima Monaldi iskače iz standarda u pogledu retoričkih figura i konstrukcije i tada je potrebno za provjeru preciznog kontekstualnog značenja zaviriti u izvornik koji je dobio dolično mjesto na svakoj lijevoj stranici listova ove knjige.

Prepjev Tonka Maroevića Monaldijevih Rima i njihovo cjelovito objavljivanje na hrvatskom jeziku omogućuje Monaldijevoj, stoljećima zapostavljenoj poeziji, da stekne svoje punopravno mjesto u korpusu hrvatske književnosti.